Zašto interijeri atelijera i stana ?

" Kada sam ga upoznao, u kući starog Poglavarstva … bilo je to gnijezdo na grani. I ne baš zgodan prostor za atelijer, ali on ga je uređivao zastorima, slikama, bohemski neuredno, a sve je to zapravo služilo kao model, živog nije imao. Kad sam ga pitao: „Zašto“, odgovorio mi je: „Zato što svaki model laže. Onaj koji pozira ne pravi iskreno lice, namješta se, a ja nisam tu da poljepšajem … volim minijature, ljude u pokretu, a da moram slikati nekoga s ordenom bilo bi mi smiješno. „ Zato je volio slikati više interijer svog atelijera i mijene u njemu … „ Cvito Fisković

1

Atelijer u zgradi Starog poglavarstva, Klaićeva poljana (1919. – 1943.)


„ Emanuel Vidović u međuratnom razdoblju slika u atelijeru visoko u mansardi kule Starog poglavarstva na Klaićevoj poljani. Taj je prostor imao sa svih strana manje prozore, koje je slikar zamračio i ostavio samo toliko pogodnog svjetla koliko mu je bilo dovoljno za rad, a više je volio raditi gotovo u polumraku, nego u punom svjetlu. Taj se atelijer postupno punio ne samo slikama i bogatim starim okvirima, nego i raznim starim, većinom istrošenim predmetima, postajući tako ne samo slikoviti muzej starina, nego prostor posebnog ugođaja, kojemu je sve stariji slikar bio osobito sklon. Taj će mu ambijent, ispunjen patinom prošlosti, pružiti neiscrpne motive za slikarstvo interijera i mrtvih priroda. Malo je u kojega slikara ugođaj ambijenta atelijera odigrao tako značajnu ulogu kao u Vidovića … „

2

Stan (i kućni atelijer) u zgradi Vatrogasnog doma (1932. – 1943.)


„ Iz malog i velikoj obitelji neprikladnog stana u Matošićevoj ulici preselili su Vidovići 1932. u prostraniji i udobniji stan u zgradi Vatrogasnog doma, tada u Starčevićevoj ulici, danas Lovretskoj, nasuprot Galeriji umjetnina koja je bila otvorena 1931. godine. U tom prostoru, što ga je prikazao na više interijera, mogao je Vidović po potrebi i slikati, posebno manje slike, u takozvanom kućnom atelijeru. U obitelji Vidović živjelo se patrijarhalno, kao u starim splitskim građanskim obiteljima. Taj je intimni obiteljski kućni ugođaj našao odraza i u Vidovićevim slikama, najviše u interijerima stana. U jednom takvom interijeru naglašen je i božićni ugođaj okićenim božićnim drvcem. Još više o tome govore njegove slike s betlehemskim jaslicama. Da se u obitelji duboko gojila ta tradicija i da te slike imaju i svoju duhovnu i poetičnu podlogu svjedoči i jedno sačuvano Vidovićevo pismo odsutnome sinu Jugoslavu, uoči Božića 1936. godine: … sada ti je u kući velika žurba. Moraju se, kako znadeš, upravo spraviti tradicionalni kapulari ili arambašići. To je glavna atrakcija. Dva tukca mirno čekaju svoju fatalnu sudbinu. Sestra već dolazi. Bor je u kući, a danas su već i temelji istome postavljeni …““

3

 

Stan i kućni atelijer u (danas) Matoševoj ulici (1943. – 1953.)

„ Pokušat ću opisati posljednji Vidovićev skromni atelijer u stanu … Prozor, zapravo vrata balkona, zatvorena napola staklima, napola daskama (tipična poslijeratna slika!), a gleda na sjever; time je stari slikar bio posebno zadovoljan. Pa i oskudno svjetlo zastrto je zavjesama, koje u sobi čine još veću polutamu. Kad je dan malo oblačniji jedva se razabiru predmeti po kutovima. Ali ta atmosfera zapravo je raj za Vidovića; u njoj se on najugodnije kreće i stvara. Zbog preobilja predmeta i stvarčica bilo je nemoguće čistiti prašinu, pa se ona skupljala iz godine u godine po tome malom muzeju-atelijeru, i tako su sve stvari poprimile onu jedinstvenu vidovićevsku patinu, iz koje je govorila prošlost, i odisale su sjetnom, nostalgičnom lirikom. Uostalom, on nije dopuštao da se čisti prašina s njegovih predmeta, jer je ona morala biti na njima kad je slikao! „

4

 

" Vidoviću su uvijek prigovarali zbog tamnog tona njegovih slika, kao zbog nečeg izvještačenog, efektnog i nerealnog. Pa ipak, on svoja sutonska ulja nije prekrivao gustim velom da bi sliku načinio dopadljivom, nego je živio u tom velu sanjarenja i prošlosti, u velu nijansa koje se najviše izražavaju u polutami, u sutonima i sumracima, pred tamnim pozadinama i zavjesama … Slikarova soba imala je samo jedan prozor prema sjeveru, a i taj je bio prekrit zavjesama, te je u atelijeru bio polumrak dok je slikar radio. Sve te stvarčice naokolo poprimale su tada nešto živo i toplo, postajale bliže i intimnije, kako već znaju živjeti „mrtvi“ predmeti u intimnim ambijentima i u polutami. Jako svjetlo pravi od njih zbilja „mrtve predmete“. A kad sam, da bih mogao fotografirati njegove radove, podizao zavjesu da dobijem više potrebnog svjetla, starom je Vidoviću bilo neobično i neugodno gledati svoja ulja pri tako jakom svijetlu. „ Spustite malo zavjese; to je prejako svjetlo! Izgubit će se svi fini tonovi; izgubiti će se nijanse.“ Pobjeći će boje … To je bio Vidović, i to je bio Vidovićev interijer! "

Duško Kečkemet, citati iz "Duško Kečkemet, EMANUEL VIDOVIĆ - Život i djelo, Agram, Zagreb 2000."