top of page

Zašto Trogir i kakve veze ima Vidović s Trogirom ?

Trogir njegove mladosti, Trogir na vrhuncu njegovog umjetničkog stvaralaštva i Trogir njegove starosti

1

​

" Trogir je uvijek bio mjesto posebnog hodočašća mladog i sijedog Vidovića. Volio ga je još više nego Split, i kao što je u djetinjstvu odlazio u Trogir (kod tetke i strica) kad god je mogao, da se igra s djecom po Pasikama, tako je u zrelim godinama, na vrhuncu svoga umjetničkog uspona, svake jeseni odlazio u taj isti, malo promijenjeni Trogir, da slika onu istu siluetu grada, gledanu s Čiova, a okruženu Kamerlengom i vitkim zvonikom Sv. Ivana, one iste uličice i unutrašnjosti brojnih crkava. "

2

​

" Na trećem katu stare trogirske palače, sa lijepim kasnogotskim portalom, usred grada, provodio je praznike … miljenik barba Santa, umirovljenog činovnika. Barba Santo bi svakog jutra uranio sa svojom šarenom maramom, kupovati hranu za kuću a mali Emanuel bi ga čekao na drvenoj terasi, odakle je promatrao zvonike starinskog grada" … " Poslije podne sam se igrao sa svojim društvom, sve do sata večernje šetnje sa stricem. Izlazeći kroz gradska vrata, išli bismo u crkvu Sv. Duha na obali, lijepa crkva, kasnije propala u požaru … Naša iduća stanica bi bila crkva sv. Dominika, crkva puna mistike. Poslije malo koračanja bismo bili u crkvi Gospe od Karmela. Kada bismo došli kući, izmolili bismo prije večere još cijelu „ružariju“ … Uspomene malog starog mirnog provincijskog grada meni su ostale uvijek usađene u najljepšem sjećanju. ""

3

​

" Najtužniji su dječaku bili prvi jesenji dani, uoči otvaranja škole, kad bi se približavao trenutak odlaska iz Trogira. Ostao mu je u sjećanju takav Trogir u kiši. Iz prozora malog parobroda promatrao je trogirske kuće. Ta ga je slika podsjećala na sliku Venecije s mora. A baš ti tužni dani u Trogiru postali su mu s vremenom najdraži i najbliži. U djetinjstvu je volio sunce, veselje, kupanje, a kasnije, po povratku iz Italije, pa sve do starosti, za svojih čestih, većinom jesenskih posjeta Trogiru, volio je te jedinstvene prizore kišnog dana, kada remeta s ključevima prolazi mokru plokatu, da zvoni Zdravo Mariju."

4

 

" Kada ga je neki novinar u teškim ratnim godinama 1943. pitao o njegovim željama i planovima, odgovorio je začuđujućim mirom: Htio bih u Trogir. Da, u Trogir! Već od djetinjstva, koje sam proveo u svom najljepšem dijelu u tom starom gradiću, pripadaju Trogiru moji najdublji dojmovi, moje najintimnije slike. Htio bih slikati one čudne arhitektonske spletove starih kamenih građevina, okolicu, Čiovo … „Nemojte ići u Trogir ako bude sasvim lijepo vrijeme“ savjetovao me. „Ako hoćete doživjeti taj grad, izaberite tmuran dan, ili da je sunce bar malo zakrito oblacima; tada je Trogir ljepši i ugodnije se doima. „“ "

5

 

" Emanuel Vidović je bio slikar i umjetnik Splita i Trogira, ali nikada nije bio njihov ilustrator. Mnogi kvadratni metri njegovih platna islikani su katkada i površnije, ali ni jedan nije bio puka ilustracija za patriotske građane ili turiste željne uspomene, nego je svaki bio prodahnut, više ili manje, jednom autorovom idejom i njegovim individualnim gledanjem. Svaki prizor iz Splita i Trogira bio je gledan njegovim očima, a ne očima kupca, kao kod mnogih lokalnih slikara, osobito u ovim južnim turističkim gradovima. "

Duško Kečkemet, citati iz "Duško Kečkemet, EMANUEL VIDOVIĆ - Život i djelo, Agram, Zagreb 2000."

bottom of page