Mrtve prirode

Police, zidovi, ormari, stalci njegova atelijera ispunjavali su se različitim starim ikonama, kipovima, svijećnjacima, starim lutkama, drvenim figurama, starim satovima … to je bio njegov svijet!

1

„ … nakon prvog svjetskog rata počinje, što slučajno, što svjesno, skupljati različite stare predmete u kojima uživa i slikarski i kulturno-povijesno. Ne može se reći da su sve to umjetnički predmeti, ali gotovo svi imaju neku patinu prošlosti, zbivanja koja su prošla mimo njih i koja su im ostavila ponešto melankoličan, ali i oku ugodan pečat … police, zidovi, ormari, stalci njegova atelijera ispunjavali su se različitim starim ikonama, kipovima, svijećnjacima … to je bio njegov svijet, svijet čovjeka koji je u društvu bio živ i veseo, a zatvoren u svome polumračnom atelijeru, čudak na svoju ruku i melankolik. „

2

" Zatvoren u visokom atelijeru na Klaićevoj poljani, okružen brojnim starim predmetima, koji su mu svi govorili o nečem dragom i intimnom, slikao je ugođaje iz tog interijera, kutove pune naslaganih slika, kipova, crkvenih predmeta, zidove prekrivene starim platnima, police s prašnjavim knjigama i sitnim predmetima. Sa čitavih partija atelijera prelazi zatim na same pojedine predmete i stvara niz svojih odličnih mrtvih priroda, malih platna, koja spadaju među najkvalitetnija ostvarenja njegova slikarstva. "

3

 

" Pokušat ću opisati posljednji Vidovićev skromni atelijer u stanu … na jednoj je strani stari drveni stol prekriven tubama boja, zamazanim paletama, kistovima, strugaljkama, bočicama s terpentinom i uljem, šarenim krpama i kojekakvim sitnicama u divnom slikarskom neredu … jedna drvena maska iz Oceanije, pa visoka kita papirnatog cvijeća iz porušene trogirske crkve sv. Mihovila, po kojoj je pao teški prah godina. Ima malih drvenih figura, a i dvije velike (Adam i Eva), radovi zanimljivog primitivnog talentiranog slikara-samouka Petra Smajića. Zatim možemo vidjeti jednu lubanju, jednu gotovo antičku gipsanu glavu (odljev Jurja Dalmatinca), više malih figurica, drvenih predmeta narodne radinosti, kao divno izrađenih starih gusala, dipla i sličnih predmeta, jedan polupani empire sat bez kazaljki, oštećena lutka bez kose … "

4

 

„ Zbog preobilja predmeta i stvarčica bilo je nemoguće čistiti prašinu, pa se ona skupljala iz godine u godine po tome malom muzeju-atelijeru, i tako su sve stvari poprimile onu jedinstvenu vidovićevsku patinu, iz koje je govorila prošlost, i odisale su sjetnom, nostalgičnom lirikom. Uostalom, on nije dopuštao da se čisti prašina s njegovih predmeta, jer je ona morala biti na njima kad je slikao! „

5

 

„ Vidoviću su uvijek prigovarali zbog tamnog tona njegovih slika, kao zbog nečeg izvještačenog, efektnog i nerealnog. Pa ipak, on svoja sutonska ulja nije prekrivao gustim velom da bi sliku načinio dopadljivom, nego je živio u tom velu sanjarenja i prošlosti, u velu nijansa koje se najviše izražavaju u polutami, u sutonima i sumracima, pred tamnim pozadinama i zavjesama … Slikarova soba imala je samo jedan prozor prema sjeveru, a i taj je bio prekrit zavjesama, te je u atelijeru bio polumrak dok je slikar radio. Sve te stvarčice naokolo poprimale su tada nešto živo i toplo, postajale bliže i intimnije, kako već znaju živjeti „mrtvi“ predmeti u intimnim ambijentima i u polutami. Jako svjetlo pravi od njih zbilja „mrtve predmete“. A kad sam, da bih mogao fotografirati njegove radove, podizao zavjesu da dobijem više potrebnog svjetla, starom je Vidoviću bilo neobično i neugodno gledati svoja ulja pri tako jakom svijetlu. „ Spustite malo zavjese; to je prejako svjetlo! Izgubit će se svi fini tonovi; izgubiti će se nijanse.“ Pobjeći će boje … To je bio Vidović, i to je bio Vidovićev interijer! „

Duško Kečkemet, citati iz "Duško Kečkemet, EMANUEL VIDOVIĆ - Život i djelo, Agram, Zagreb 2000."