top of page

Split

Vidovićeva najveća ljubav. Grad njegovog rođenja i djetinjstva, grad njegovih patnji i bola, okupirani grad, grad koji se budi, počiva i nestaje, grad njegove smrti i vječnog prebivališta.

1

​

" … i danas na Šperunu, iza crkve Sv. Frane, stoji malena kamena kuća Vidovićeva djetinjstva ... Tu, iza nekada raskošne Bajamontijeve palače, svršavao je grad, a počinjalo predgrađe Splita koje je, svojim skromnim, ali skladnim kamenim kućicama i zelenim dvorištima i odrinama, odudaralo od pompoznog rimskog baroka Dioklecijanove palače ili od kićenih gotičkih zgrada drugog dijela Splita. Potekao iz te sredine, od pučke obitelji, Vidović je uvijek ostao slikar malog čovjeka, ribara, tijesnih uličica, starih crkava i svog skromnog atelijera. "

2

​

" Vidovićeva je rodna kuća bila ni pedeset koraka od luke, i dječak je provodio cijele dane u Matejuški, ribarskoj lučici i malenom brodogradilištu pod slikovitim grebenima, gdje je sve mirisalo katranom i ribom. Tu, među izvaljenim ribarskim barkama i razapetim mrežama, odvijalo se njegovo djetinjstvo … Splitska luka nije bila izgrađena kao danas, a kuće su bile male, intimne i slikovito zbijene. S jedne se strane crnio tamni masiv tvornice cementa, a s druge visoka zgrada Lučke kapetanije. U zoru i suton iz luke su izlazile ili u nju ulazile ribarske lađice ili trabakuli iz Italije i ucrtavali brazdu koja je sjekla tamno zrcalo mora. U tom su se zrcalu nestvarno ogledale tek malo zarumenjene kućice na obali .. "

3

​

" … Uza sve to se Vidović nakon boravka u Italiji ipak ponovo vratio u Split i gotovo jedini ostao u njemu, kroz sve tegobe života umjetnika u osiromašenoj provinciji, ... jedini uzrok ... ljubav prema zavičaju i prema njegovim tradicijama i uspomenama. Vidović je ostao Dalmatinac u svemu: i u životu i u umjetnosti. Iako mu se često predbacivalo da nije slikao "onu pravu Dalmaciju", ipak se usuđujem reći da se baš on, možda jedini od svih naših umjetnika, svojim slikama najviše približio onoj pravoj, ne tipiziranoj i jednostavnoj turističkoj, nego duboko kompleksnoj, kulturnoj i nijansiranoj Dalmaciji, koja i nakon odlaska turista ostaje zanimljiva i lijepa. "

4

 

" Vidović nije ilustrativno slikao Split poput nekih drugih domaćih i inozemnih slikara. On je dao ugođaje starog Splita, dao je one ugođaje koji su mogli biti izazvani u dušama građana prve polovice 20. stoljeća i koji će jednom, naglim i temeljitim mijenjanjem grada i života u njemu, kao i gledanja na grad i život u njemu, biti dragocjeni, jer povijest jednog grada nije povijest njegovih zgrada, niti povijest načelnika, vladara ili osvajača, nego povijest njegovih ljudi, života i dojmova tih ljudi. A Vidović je bio jedan od njih; štoviše, u njegovom su se liku usredotočili stari Splićani; njegovim očima i njegovim osjećajima gledali su i osjećali i oni koji su već bili pokojni i prepustili mjesto novim generacijama, koje gledaju i osjećaju drukčije. A ako je Vidovićev krajolik i bio nešto literalan i poetičan, činjenica je da su i ondašnji građani Splita bili u priličnoj mjeri literalniji i poetičniji od današnjih. "

5

 

" Emanuel Vidović je bio slikar i umjetnik Splita i Trogira, ali nikada nije bio njihov ilustrator. Mnogi kvadratni metri njegovih platna islikani su katkada i površnije, ali ni jedan nije bio puka ilustracija za patriotske građane ili turiste željne uspomene, nego je svaki bio prodahnut, više ili manje, jednom autorovom idejom i njegovim individualnim gledanjem. Svaki prizor iz Splita i Trogira bio je gledan njegovim očima, a ne očima kupca, kao kod mnogih lokalnih slikara, osobito u ovim južnim turističkim gradovima. "

Duško Kečkemet, citati iz "Duško Kečkemet, EMANUEL VIDOVIĆ - Život i djelo, Agram, Zagreb 2000."

bottom of page